Jenny Mason iz Liverpoola, trudna tri mjeseca, osjetila je snažnu potrebu da jede cigle dok je gledala emisiju o građevinskim radovima. Odmah je izašla van iz kuće, sastrugala malo cigle i pojela. Ubrzo ju je počela sve više jesti, kao i zemlju, pijesak i prljavštinu.
– Potreba je bila jača od želje za cigaretom – ispričala je za Daily Mail. Njezin muž nije imao pojma što se događa. Jenny je od neugode sve skrivala. Jela bi kad bi on bio na poslu ili kad bi zaspao.
S vremenom je sastrugala dobar dio devet cigli pa je njezin muž predložio da pozovu vlasnika da to popravi. Tad mu je sve priznala. Jenny je tada 2012. bila tri mjeseca trudna s prvim sinom Ryleejem Connorom, danas trogodišnjakom.
– Nadam se da me komšije nikad vidjeli ali možda su čuli čudne zvukove jer je struganje cigle zvučalo poput radova na kući. Jela bih je odmah, ili ako je Stephen bio kod kuće, u kupaonici. I satima poslije bih hrskala ciglu među zubima. Stephen me znao pitati što jedem, a ja sam odgovarala “ništa”- ispričala je Jenny.
U šestom mjesecu trudnoće počeli su je boljeti zubi i dobila je zatvor zbog jedenja zemlje, cigle i pijeska. Muž joj je savjetovao da posjeti zubara, a kada je otišla, on joj je rekao da se javi svom liječniku. Sedam dana poslije, dijagnosticirali su joj Piku, rijetki poremećaj u prehrani, koji karakterizira želja za jedenjem neprehrambenih stvari.
– Kad sam saznala bila sam presretna jer sam već mislila da sam luda – dodala je Jenny.
Osim cigle, imala je strašnu želju i za zemljom koju je kupovala u vrtnom centru. Ta joj se činila čišćom nego ona iz vrta iza kuće. Pijesak je jela s obližnje plaže, a kad bi osjetila snažnu potrebu rekla bi mužu Stephenu da ide prošetati psa na plažu.
Njena potreba za količinom ove “hrane” ovisila je potpuno o stanju uma, kaže.
– Kad bih bila pod stresom, jela bih više. Stephenu to nikako nije išlo u glavu. Nije imalo smisla ni meni, ali istovremeno mi se činilo potpuno normalnim jer mi je stvarno to trebalo – objasnila je.
Nakon što je saznala od čega boluje, čitala je puno na netu o tome i bilo joj je lakše kad je vidjela da nije jedina.
– Sve više sam se bojala kakav će to imati utjecaj na sina pa sam kasnije samo žvakala i pljuvala – dodala je.
Nadala se da će ta potreba prestati nakon poroda, no nastavila se. Trajala je do trećeg mjeseca sinova života, a onda je postupno prestala. Prijatelji je, kaže, i dan danas zadirkuju.