Očigledne promjene političke topografije na evroazijskom tlu prvo su potresle Trg nezavisnosti u Kijevu. Ukrajina, ključna tačka geostrateških imperativa velikih svjetskih sila, ne može da zadrži status quo koji joj je do sada najbolje odgovarao.
Ukrajinska dvojba između Istoka i Zapada u konačnici još nije prevagnula, ali, po svemu sudeći, Rusija vodi 1:0
Ukrajinska vlada obustavila je proces priprema pridruživanju Evropskoj uniji. U znak protesta, deseci hiljada građana izašli su na ulice Kijeva. Potpisivanje sporazuma bilo je planirano na dvodnevnom samitu EU u Vilnjusu 28. i 29. novembra. Umjesto toga, Kijev je državni kurs usmjerio ka Moskvi i čvršćim vezama s Rusijom.
Dok su građani izražavali negodovanje vladi, predstavnici vlasti pokrivali su se velom ekonomske prinude. Ukrajinski premijer Mykola Azarov istakao je da je odluka o prekidu priprema za pridruživanje Evropskoj uniji bila teška, ali i jedina moguća u privrednoj situaciji u kojoj se našla Ukrajina. “Odluka je donesena isključivo zbog ekonomskih razloga i ona ne mijenja razvojnu strategiju Ukrajine”, kazao je on.
Nakon istupa mnogih visokih ruskih zvaničnika bilo očekivano da Ukrajinci neće potpisati sporazum. Moskva je još polovinom godine prijetila trgovinskim ograničenjima koja bi Ukrajinu mogla odvesti u bankrot. Unatoč ekonomskim opravdanjima, ukrajinske vlasti nikad ranije nisu krile sklonosti prema istočnim susjedima. Kad je Azarov došao na funkciju premijera 2012. godine, obećao je da će naporno raditi da nauči ukrajinski. Čak je i predsjednik Viktor Janukovič, koji potječe iz istočne Ukrajine, osobni Putinov prijatelj.
Ljudi koji se plaše da bi im ove sklonosti mogle oduzeti evropsku perspektivu, prosvjedovali su protiv Janukoviča i njegove vlasti. Oni mu ne vjeruju da svoju zemlju želi vidjeti u Evropi.
Ukrajina je geostrateški veoma važna zemlja, i bilo je normalno očekivati da će se koplja bivših hladnoratovskih pretendenata lomiti oko nje. Masovne proteste, kakvi se u Ukrajini nisu vidjeli već jedno desetljeće, ponajviše su izazvali nezavisni subjekti, ili, kako se to danas često kaže, globalni igrači. Evropska unija je do prije nekoliko godina bila apsolutni prioritet spoljne politike, ne samo Kijeva nego i Kremlja. No, vizije zajedničke budućnosti počele su polahko isparavati, što zbog sukoba tradicionalnih i liberalnih frontova, što zbog preusmjeravanja ruske privrede prema Aziji.
I dok s jedne strane Rusija Aziju koristi kao kec iz rukava, vidno oslabljena Evropska unija hvata se Amerike kao utopljenik slamke. Tako je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič rekao da će o trgovinskom ugovoru s Unijom razmišljati samo ako on bude odgovarao ukrajinskim interesima. No, ponuda pomoći Ukrajini od 610 miliona eura nije bila dovoljna za predsjednika Janukoviča. Naprotiv, rekao je da neće dopustiti da ih tako ponižavaju, dodavši da je Ukrajina ozbiljna zemlja. Iako je otkazan ukrajinski sporazum s Evropskom unijom, najavljeni sličan dokument s Rusijom još ne postoji. Ipak, razumljivo je da je zbog agresivne ruske politike mnogim Ukrajincima prihvatljivija evropska demokratska budućnost, nego ruska uvjetovana privreda. To dokazuju i protesti koji ne jenjavaju već više od deset dana.
U Ukrajini nije bilo tako velikih protesta od takozvane “narandžaste revolucije” u zimu 2004. godine. I tada su Ukrajinci protestirali protiv Janukoviča, jer je u nastojanjima da predsjedava Ukrajinom lažirao izbore. U međuvremenu se vratio na političku pozornicu, i samo pet godina nakon toga postao predsjednik Ukrajine. To su oštro osudile SAD i EU.
Protesti u Ukrajini se i danas vode protiv njega. Učesnici se nadaju da će građanskim otporom prisiliti predsjednika Viktora Janukoviča da stavi potpis na dokument o približavanju zemlje Evropskoj uniji.
Tokom “narandžaste revolucije” Janukovič je nakon mnogo oklijevanja prihvatio protest naroda. Ostaje nam da vidimo hoće li sada popustiti pred nastojanjima građana Ukrajine. Zahtjev opozicije za izglasavanjem nepovjerenja Vladi odbačen je 3. decembra u ukrajinskom parlamentu. Opozicija se nada da Janukovičevo oklijevanje nije konačan scenarij ovih protesta, te, usprkos pocijskim zabranama okupljanja, ljude i dalje pozivaju da izađu na ulice.
Tvrdi se da je proevropski skup na središnjem Trgu nezavisnosti u Kijevu u nedjelju privukao oko 350 hiljada ljudi, što je najveće okupljanje u glavnom gradu nakon “narandžaste revolucije” koja se dogodila prije devet godina. Tenzije nezadovoljnih građana nisu se smirile ni tokom cijele sedmice. U sukobima je ozlijeđeno više od stotinu ljudi, a policija je u više navrata upotrebljava suzavac i palice.
Proteste u Ukrajini treba promatrati u kontekstu geostrateških interesa velikih svjetskih sila, u kojima i dvometraš Janukovič izgleda vrlo sićušno. Sad kad Rusija zaustavlja putovanje Ukrajine prema Evropskoj uniji, a carinskim i energetskim aranžmanima nastoji markirati prostor bivšeg Sovjetskog saveza, mnogi nastoje oživiti hladnoratovske tenzije srušene 1991. godine.
Kontrolom nad Ukrajinom, zemljom s velikim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno more, Rusija bi osigurala status moćne imperijalne države koja bi povećala svoje utjecaje u Evropi i Aziji. Međutim, Evroazija, u kojoj se nalazi i većina svjetskih prirodnih bogatstava, nije samo u interesu Rusije. I Amerika pomoću svojih evropskih saveznika upliće ruke u ovo strateški važno područje. Stoga nije ni čudo što se posredstvom velikih svjetskih pretendenata prvi zatresao Trg nezavisnosti u Kijevu. No, ostaje nam otvoreno pitanje mogu li se kapitalističko-profiterski interesi i borba za tržište označiti hladnoratovskom etiketom.
(Novo vrijeme)