Kakav je odgovor na “hrvatsko jedinstvo” ponudila vladajuća bošnjačka koalicija, SDA i Radončićev SBB? Mobilizaciju za nacionalno jedinstvo i stvaranje tzv.. “probosanske koalicije” za lokalne izbore u oktobru…
Jedna od ozbiljnijih, neizostavnih, optužbi za kojom godinama poseže hrvatska politička elita u Bosni i Hercegovini kada svoje bošnjačke partnere želi prokazati kao unitariste i majorizatore jeste da su oni (bošnjački političari) glavni krivci zbog toga što hrvatska politička scena nije idejno razgranatija, šarolikija, dinamičnija, piše Slobodna Bosna.
Da stvari sa bošnjačkim političkim partnerima stoje drugačije, dakle, manje rigidno i isključivo, a više tolerantno i pomirljivo, prema “najmalobrojnijem narodu u BiH”, tada bi i unutar hrvatskog poltičkog kruga, i javnosti općenito, cvjetalo tisuće cvjetova, a ne samo jedan – HDZ-ov.
Našlo bi se u toj ponudi i prostora za socijaldemokrate i liberale, ultraljevicu i krajnju desnicu, euorofanatike i euroskeptike. No, pošto stvari ne stoje tako sa “političkim Sarajevom” (u koje korifeji hrvatske politike svrstavaju manje-više stranke sa centralom u glavnom BiH, ali i Federacije, od SDA do Naše stranke), Hrvati su se u samoobrani, gotovo iz nehata, bili prisiljeni politički homegenizirati i okupiti oko jedne stožerne stranke, HDZ-a BiH.
RATOM ZA BOLJITAK
Učinili su to kroz Hrvatski narodni sabor, krovnu hrvatsku političku instituciju, koja je zapravo drugi naziva za HDZ. Postoje, istina, tu još neke strančice, kojima čak ni članstvo ne zna ime, budući da članstva nemaju.
Šta postoji izvan toga? HDZ 1990, koji je na posljednjim izborima, uprkos solidnom rezultatu Martina Raguža u trci za člana Predsjedništva BiH, doživio potpuni neuspjeh i koji će vjerojatno uskoro biti zaboravljen, na način na koji je isčezla Nova hrvatska inicijativa Krešimira Zubaka.
Hrvatska stranka prava “Jurišić- Đapić” razlila se u nekoliko hercegovačkih mini-rukavaca, rukovodstvo i članstvo Lijanovićevog “Radom za boljitak” može stati u jednu zatvorsku ćeliju.Istina, razloge za homogeniziranje hrvatske politike u BiH ne treba minimizirati, niti stigmatizirati, imali su oni određeno racionalno pokriće.
Dvostruki izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, skoro bez hrvatskih glasova, silovanje matematike u federalnom Domu naroda prilikom izbora predsjednika Federacije, sve je to stvaralo dojam objektivne ugroženosti tzv. vitalnih nacionalnih interesa. I strah od disperzije “hrvatskih” glasova.
Dosta od tih razloga dokinuto je na prošlim izborima, izborom Dragana Čovića u Predsjedništvo BiH i ulaskom njegovog HDZ-a u vlast na svim razinama, od županijskih do državnih. No, time se nisu stekli nikakvi preduvjeti na svojevrsni “veto” na pluraliziranje hrvatske poltičke scene koju je, naravno ne javno i otvoreno, nametnuo Hrvatski narodni sabor.
Kakav je odgovor na “hrvatsko jedinstvo” ponudila vladajuća bošnjačka koalicija, Stranka demokratske akcije i Radončićev Savez za bolju budućnost? Mobilizaciju za nacionalno jedinstvo i stvaranje tzv. “probosanske koalicije” za lokalne izbore u oktobru.
PRO-BOSNA I HERCEGOVINA
U početku se činilo da su ambicije te SDA-SBB koalicije otprilike identične kao i na prošlim lokalnim izborima, zajednički kandidati za načelnik Srebrenicu i općine u Republici Srpskoj. Kasnije se to proširilo i na “povratničke općine u Federacije” (misli se naravno na bošnjačke povratnike, poput Stoca, Viteza, Kiseljaka..).
“Naša stvar” (probosanska!) je dodatno podebljana najavom da će SDA i SBB svugdje ići sa jednim kandidatom za načelnika – tamo gdje SDA već ima načelnika, kandidata će dati ona, i obrnuto: tamo gdje je načelnik iz SBB-a (Stari Grad) pozvat će svoje glasače da ga podrže…
Kakvi su izgledi drugih stranaka, koje, po standardima vladajućih nisu “probosanske”, nego su, valjda, “antibosanske”, na lokalnim izborima?
Čak i da su u one (SDP, Demokratska fronta, Naša stranka…) u organizacijskom i infrastrukturnom stanju bolje, snažnije, ambicioznije nego što jesu, izgledi im ne bi bili ništa veći nego što se sada čini da jesu – gotovo pa nikakvi.
Da li je rješenje u njihovom ujedinjavanju, na način i po modelu kako su se ujedinili vladajući. Nije, nikako. Prvo za to što im to ne bi presudno uvećalo izglede, a drugo, bio bi to skoro pa kraj poiltičkog pluralizma, odnosno demokratskih procesa.
Znači li to da oktobarski izbori neće biti zanimljivi s ovakvim homogenim poltičkim, odnosno nacionalnim taborima?
Ne znači, bit će vrlo zanimljivi. U Republici Srpskoj, naravno…